FunFest Cetinje Drugog dana prvog žanrovskog pozorišnog festivala u Crnoj Gori imali smo priliku da gledamo “Čuvari tvog poštenja”, autorski projekat Borisa Liješevića.
Predstava se sastoji iz dva čina, pa u prvom dijelu pratimo odjeljenje čije učenike igraju Ivona Čović, Jelena Simić, Branka Femić, Sanja Popović, Branko Ilić, Pavle Ilić, Božidar Zuber i Emir Ćatović, dok njihovu razrednu igra Dubravka Drakić, domara škole Željko Radunović, a direktora Simo Trebješanin.
Likovi učenika imaju stereotipne odrednice – “tužibaba”, “bubalica”, “glavna faca”, “predsjednica odjeljenja” itd. U toku je priprema priredbe povodom Dana Nezavisnosti, pa učenici uvježbavaju izvodjenje himne. Kroz pripremu za nastavu upoznajemo likove, koji nam i pored uobičajenih nestašluka tipičnih za taj uzrast, djeluju simpatično. Djeca su naizgled složna i nesebična, samoinicijativno sakupljaju novac kako bi njihov drugar iz odjeljenja, slabijeg imovinskog stanja, išao sa njima na ekskurziju.
U pitanju je domarov sin Blažo, kojeg djeca i pored različitog imovinskog statusa prihvataju kao sebi ravnog. Prvi preokret u drami dešava se kada neko od učenika ukrade novac koji su ostali sakupili. Tada otkrivamo onu mračnu stranu naizgled homogene zajednice. Djaci se medjusobno optužuju, shvatamo da je njihova donacija vodjena pogrešnim motivima. Otkrivaju svo licemjerje crnogorskog poštenja, svaljujući krivicu na sirotinju, izgovarajući poznate floskule: što ne radi ako nema para? na šta troši novac? ko zna koliko pomoći dobija od države? nema jer je lijen itd. U svojim optužbama i slijepoj mržnji prema onom što je drugačije ili slabije od nas djeca će otići do ekstrema kada izgovore da Blažo zaslužuje da umre.
Ova replika može zvučati prenaglašeno, ali treba imati u vidu da djeca za razliku od odraslih svoje misli izgovaraju afektirano i necenzurisano. Oni nemaju dovoljno razvijen filter poput odraslih, odnosno svojih roditelja, koji će ipak umirenije i prikrivenije iskazati slične tendencije.
Prvi i drugi čin je presječen tehno-stilizovanom verzijom himne (Rambo Amadeus), kojom nam autor podcrtava temu komada, himna u ovoj verziji zvuči parodirano, baš kao što je ideja časti i poštenja danas izvrgnuta ruglu. U drugom činu glumci koji su glumili djecu sada glume svoje roditelje, muškarci očeve, žene majke. I kod roditelja likovi su tipskog karaktera “kontroverzni biznismen”, “političarka”, “ambiciozna majka”, “istripovani umjetnik” itd.
Roditeljski sastanak je zakazan da bi se utvrdilo ko je ukrao novac, ali poput djece, i oni pokazuju neodgovornost, sebične težnje, prebacivanje krivice na onog drugog. Dok djecu pravdamo nezrelošću i godinama, roditelji su nam od početka odbojni. Jedini lik koji je sasvim indiferentan na ono što se oko njega događa je majka umjetnica, pa to možemo tumačiti kao autorovu kritiku umjetnika čija je umjetnost odnarođena, teme se ne tiču ovog ovdje i sada, gluvi su za probleme običnog plebsa.
Otjelotvorenje “poštenja” iz naše himne je nastavnica muzičkog koja pokušava da nauči djecu razlici izmedju dobra i zla. Njen lik je zapravo i najtragičniji, ona je ismijana, ponižena, pretučena i na kraju prisiljena da napravi kompromis i povede djecu na ekskurziju.
Cijeli komad odigrava se na drvenoj tribini a minimalni scenografski dekor upotpunjuju oči Petra II Petrovića Njegoša, simbola onih “viteških” vrijednosti koje je Crna Gora izgubila.
Predstva se završava intoniranjem crnogorske himne pa dok u horu pjevaju “sinovi smo tvog stijenja i čuvari tvog poštenja” oko pozornice istrčavaju dva psa, iako nenamjerno, neodoljivo su podsjetili na ovce koje utrčavaju u crkvu u poslednjem kadru Bunjuelovog filma “Andjeo uništenja”, pa kao što ovce simbolišu nekritičku svijest religiozne mase, ova dva psa su zaličila na odane sluge (Blažovog oca domara) jednog duboko korumpiranog i oštećenog sistema.
Ponavljam obilazak pasa oko pozornice nije dio predstave, samo je savršena simbioza realnosti i pozorišne imaginacije.
Time je završena predstava, a utisak publike koja se tokom većeg dijela neobuzdano smijala, na samom kraju je gotovo utihnula, žaleći za poniženom nastavnicom, kao da shvataju da njeno odustajanje od đaka znači odustajanje od nas samih.
U tom raspoloženju aplauz publike traje očekivano dugo, pa glumci nekoliko puta izlaze na bis.
0 Comments