Sinoć je svečano otvoren festival komedije što ga ujedno čini i prvim žanrovskim pozorišnim festivalom u Crnoj Gori. Festival se sastoji od glavnog i pratećeg programa, pa smo prvo bili u prilici da gledamo Tomas Herfort Marionete – lutkarski šou za đecu.
Gotovo kompletan šou se zasniva na neverbalnoj komunikaciji, što ne umanjuje atraktivnost njegovog nastupa, naprotiv čini ga univerzalnijim i, ako je vjerovati reakciji okupljene djece, zanimljivim.
Nakon njega nastupio je Senjor Markuzen - svirač iz kapsule - sa fuzijom savremenih zvukova kombinovanih sa afro tradicionalnim ritmovima na improvizovanim intrumentima. Kako je Senjor Markuzen nastupao ispred Centra za kulturu, publika je imala priliku da sve isprati iz okolnih kafića koja su bila popunjena do poslednjeg mjesta.
Svečano otvaranje festivala otpočelo je u 20:00h na Ljetnjoj pozornici. Scenu su otvorile studentkinje Muzičke akademije sa Cetinja “Trio Andio”. Tokom njihovog nastupa počela je lagana ljetnja kiša, pa je u jednom trenutku izgledalo kao da će se izvodjenje predstave odložiti. Zapravo to je bio samo moj utisak, jer je publika nesmetano nastavila da prati ove talenotavne djevojke koje su takodje ignorisale trenutnu nelagodu, a zato i nagradjene velikim aplauzom i ovacijama.
Kiša je prestala, a onda je otpočela monodrama “Zoran Radmilović” u izvedbi Ivana Tomaševića koji potpisuje i tekst, a u režiji Andrei Adi Lazić u produkciji Scena “Maska” iz Šapca.
Na samom početku glumac nas obmanjuje, on se izvinjava publici i govori da se osjeća loše i da će zbog propusta u organizaciji morati da otkaže predstavu. Iskusnom pozorišnom gledaocu ovaj trik je poznat i već viđen, ipak kako su vremenske nepogode igrale u njegovu korist, među publikom se osjetila nelagoda, gledaoci su povjerovali da je glumcu loše i apelovali da se pozove pomoć.
Ipak nakon njegovog kraćeg monologa, pristuni postaju svjesni da je u pitanju glumačka igra pa nagrađuju glumca prvim aplazuom. Nakon zanimljivog uvoda, shvatamo da drama nije o jednom od naših najvećih glumaca Zoranu Radmiloviću, nego o svim onim manje talentovanim glumcima, čiji će mukotrpan trud i rad uvijek ostati u sijenci velikog genija.
Glumac parodira sebe govoreći nam kako je on želio da napravi predstavu o Salijeru aludirajući na čuveni sukob između velikog Mocarta i Salijerija, stavljajući sebe u ulogu ovog drugog. Komični efekat glumac najviše postiže kada otvoreno izražava frustraciju prema Zoranu Radmiloviću, jer nije u stanju da odglumi Salijerija - progoni ga misao da će ga, koliko god se trudio, kritika okarakterisati kao mediokriteta, ipak jedan je Zoran!
Četvrti zid se ruši kada glumac traži pomoć jednog volontera iz publike. Na sceni se pojavljuje simpatičan momak Balša kojeg glumac vješto navodi, pa na momente izgleda kao da je ova tačka unaprijed uigrana, iako ona to nije. U pitanju je kombinacija glumčevog iskustva u animaciji publike kao i harizma mladića koji se javio kao volonter.
Predstava se završava glumčevim priznanjem da iza sve frustracije i zavisti koju osjećamo u prisustvu velikih ljudi ili njihovih djela, stoji zaljubljenost i iskreno divljenje. Ovo priznanje, nakon laganog smijeha, djeluje katarzično i na publiku koja Ivana prati sa scene velikim aplauzom i ovacijama.
Time se završava prvi festivalski dan, očekivanja nisu iznevjerena: ovo jeste naš prvi žanrovski festival komedije.
Za večeras su najavljeni Čuvari tvog poštenja Borisa Liješevića, kojeg nestrpljivo iščekujem zadovoljna što su organizatori ipak imali dovoljno povjerenja u publiku, pa nam nisu ponudili laku zabavu i izbjegli su potpunu komercijalizaciju kojoj je ovaj žanr sklon.
Ana Ćetković – Pozorišna kritičarka