Treći festivalski dan imali smo priliku da gledamo predstavu "Svadbena zvona" u režiji Petra Srpčića, nastalu po komadu Davora Šipčića, a u produkciji Srednjoevropskog Kulturnog Centara, Novi Sad.
U ulozi nastavnika Radomira našao se Mihajlo Nestorović, policajca Marina glumi Aleksandar Dunić, dok scensku radnicu u pozorištu Ane tumači Ivana Vukčević.
"Svadbena zvona” je kombinacija komedije i melodrame prožeta burlesknim situacijama.
Kada nesudjeni nastavnik Radomir iz Srbije koji nikad nije radio u struci, od roditelja dobije pozajmicu od šest hiljada eura, daje oglas za hrvatske novine nudeći pare u zamjenu za fiktivnu ženidbu za hrvatsku državljanku. Na taj način Radovan bi mogao da stekne hrvatski pasoš, a ulaskom Hrvatske u Šengen, i potencijalni put u zapadne zemlje gdje bi nastavio potragu za kvalitetnijim životnim uslovima.
Ane, scenska radnica u nacionalnom teatru se javlja na njegov oglas i sklapa brak sa Radomirom. Ipak represivni hrvatski aparat otjelotvoren je u liku policajca Marina, koji je zadužen za rigorozne kontrole, pa mladence ometa upadajući im svako malo u stan, prati ih u svakodnevnim aktivnostima, pokušavajući da potvrdi sumnje da je bračna zajednica ugovorena.
U toj igri mačke i miša ostavlja se prostor da se izvrgne ruglu sva ksenofobija i netrpeljivost karakteristična za balkanske zemlje kada su u pitanju njihovi susjedi, čak i da se kritikuje surovi i često neljudski tretman prema migrantima. Ipak ostajući u okvirima lakog žanra ovdje je ta prilika propuštena. Na Marinov rodjendan, nakon što mu Ane i Radomir uruče poklon i naprave iznenađenje, Radomir konačno dobija papire. On Marinu već sjutradan otkriva da je sve vrijeme bio u pravu, govori mu da odlazi na put, a Ane dobija drugi dio ugovorenog novca.
Ipak u poslednjoj sceni vidimo sva tri junaka na okupu: Radomir nije uspio da pređe granicu, sve je laž, papiri su lažni, novac je lažan, a Ane je pozvala policiju da spriječi Radomira da ode. Ostaje nejasno da li je Ane to uradila iz osvete što je dobila lažan novac ili je pak željela da spriječi Radmira da napusti zemlju. No to nije ni važno, jer pored previše brzih, turbulentnih i burlesknih scena, praćenih neverbalnim igrokazom, izostaje dublja emotivna investiranost u glavne junake, pa samim tim i njihovu sudbinu. Takođe pored brzog ritma predstave, ona se ipak čini monotono, a glumci rijetko uspijevaju da izmame smijeh.
Opšti utisak je da komad ima potencijala da na komičan način govori o stalnim i aktuelnim problemima i odnosima zemalja u regionu, da je scena uz sav minimalizam pametno iskorišćena, da replike nisu prvoloptaške, ali da pored svih kvaliteta nije uspjela u onoj svojoj osnovnoj namjeri - da nas zabavi.