Peti festivalski dan gledali smo monodramu “Šta me OPET snađe”? glumice Anđelke Stević Žugić u režiji Petra Jovanovića.
Ova komedija prati post-razvodni period glavne junakinje Jovanke Joke Jakovljević koja je u kasnim 30-tim godinama. Joka se ne snalazi između tuđih savjeta i kritika i spostvenih želja, a na putu pronalaženja “nove sebe” prate je najbolje prijateljice Cica i Mica, baba i mama, kao i astrološkinja i psihološkinja. Sve likove u predstavi igra Anđelka, pritom se vješto transformišući.
Monodrama je brzog ritma, žanrovski jeste označena kao komedija iako Andjelka glumačkim sredstvima kao da ponekad odluta u melodramu ili pak klasičnu dramu.
Scena je dobro iskorišćena, iza glumice nalazi se video-bim na kojem se pojavljuju likovi-savjetodavci prethodno snimljeni, a razni muškrarci sa kojima se Joka upoznaje nakon razvoda su na sceni prikazani kao kartonske siluete. Time nam se želi pocrtati njihova jednodimenzionalnost, u periodu nakon prestanka ljubavnog odnosa, bilo da je u pitanju ozbiljna veza ili brak, kao da nismo sposobni sebe da emotivno investiramo u novi odnos. Svi ti novi ljudi u našem životu su tek siluete, čija je osnovna funkcija da shvatimo šta nam je to u starom odnosu odgovaralo ili nije odgovaralo.
Glumica u interakciji sa publikom ruši četvrti zid, čak i silazi među publiku da razgovara sa “potencijalnim novim partnerima”.
Joka pored svih savjeta koje joj upućuje naratorka predstave (stiče se utisak da zapravo Anđelka Stević Žugić u ulozi naratora igra samu sebe) ipak odluči da se vrati bivšem suprugu, na opšte razočarenje naratorke pa i autorke ovog teksta koja se nadala da će predstava pratiti savremeni trend ženske emancipacije.
Ali, kao što ne bi trebalo da stigmatizujemo žene koje se razvedu, sasvim je fer da to ne činimo ni ženama koje odluče da braku daju drugu šansu. Joka se ipak suprugu nije vratila jer je okolina obeshrabljivala da je isuviše stara za “kvalitetnog” muškarca, ona naprotiv pred sami kraj upoznaje ono što bismo mogli nazvati “boljom prilikom”.
Joka se mužu vraća jer shvata da ga zaista voli, a da njen brak u suštini nije imao ozbiljnijih problema.
Ono što u ovoj predstavi nije aktuelno i moderno je činjenica da o Joki do kraja predstave ne saznajemo ama baš ništa izvan njenih emotivnih odnosa. Ona nema posao, hobi, interesovanja ili aktivnosti a da ona nijesu u službi upoznavanja novog partnera. Ovo prate klišeizirane izjave da nam je muškarac potreban da “zavrne sijalicu” ili “otvori teglu”. Nakon Jokinog povratka suprugu, naratorka nam objašnjava da ne trebamo da slušamo tuđe savjete i da moramo prvenstveno da naučimo da volimo sami sebe. Ovaj didaktički pristup nije najbolje pozorišno sredstvo, ipak je bolje da ostavimo publici da sama izvuče pouke. Uostalom ovaj prvi savjet proizilazi iz samog djela, dok drugi savjet koji nam Anđelka daje, mi nismo vidjeli u predstavi, možda junakinja voli sebe, ali u samom komadu ona zapravo voli svog muža.
Ipak valja pomenuti da je ova predstava namjenjena određenoj ciljnoj grupi, pa je pretežno ženska publika te noći na Cetinju lijepo reagovala na komad. Ova lagana komedija uspjela je da često izmami smijeh, naročito kada je ismijavala patrijarhalne zaostavštine i tradicionalna očekivanja sa kojima se žena kod nas i dalje suočava.